Kako Ana rešava ukrštene reči
Kakve su njene namere,
kad sve druge sahranjuje,
samo mene oživljava?
Ima,li, Ana, stvarnog razloga
da tako lepo spava?
Priznajem Pesnika,
al,
znam:
niko ne može
žešće da opravda vazduh
od njene tamne kože.
Kad
Ana
plače!
(o ne lažem vas)-
to je lepše
od voća!
Od
kiše!
Od...
rakova na žaru!
Od...
čega god hoćete!
Od ptice u galopu!-
pa nisam ja valjda vica radi
prokocko celu Evropu!
A kad se svlači!
Slobodan i proklet prisustvujem
(a ne znam kako da preživim)
naaajvećem čudu u svetlosti!
Zaklinjem se:
da bih tebe ogrejao,
Ana,
zapalio bih i svoje kosti.
Kad lađu crta! Kad ječam seje!
Kad objavljuje rat! Kad se smeje!
Kad školjke hrani! Kad se prehladi u lovu!
Kad čita magnet! Kad kupi haljinu novu!
Kad pije pivo! Kad iznenada dođe!
Kad ljubi proleterske vođe!
Kad je moja desna ruka!
Kad je grčka azbuka!
Kad sanja cveće!
Kad NEĆE!
Sećanje na Nepojmljivog Dečka
uvek će moći vatru da zameni:
zato su mi oblaci zeleni, pa zeleni!
Pa rumeni!
Pa kad se vokali spoje!
Dragi Bože,
usijane glavurde moje!
Ja mogu na njenoj usni da spojim more s cvetovima!
Mogu u njenoj državi da budem referent za kišu!
Mogu pod njenim prozorom da imitiram Dunav, il neke druge vulkane,
mogu da se zakunem
u sve što imam,
i nemam,
da svet postoji zbog
Ane.
Kakve su njene namere
kad sve druge sahranjuje
samo mene oživljava -
ima li
Ana
stvarnog razloga
da bude tako lepa kad spava?
I cvetovi i puževi i Englezi
svi već znaju:
ona poljupcem može
od svake bolesti da izleči!
Ali ja nju naj naj naj volim
kad spaja svetlosti,
kad rešava ukrštene reči.
Ona to izvodi kao da se igra!
A meni izgleda kao da svet stvara!
Ko Vergilijev najmlađi konj:
u jednoj ruci drži svet,
a drugom ga osvetljava!
Traži se, na primer, reč, koja može
vodu da pije,
samu sebe da izgovara,
da gori,
da leti,
i da spava.
Neka
reč
koja nije kao ostale reči:
reč koja ume da rešava ukrštene reči!
Tada
nastaje mala drama:
voda otiče za svojim obalama:
Ana,
naga,
na mom dlanu,
večnost osmišljava!
(A mogla bi baš nju briga da se razboli
ili da spava.)
I
dddok je tttako
ooo opasnu
ddddrzim u zzzz zagrljaju
rrr reči se
reči se
sssssame rrrrrr
rešavaju!
Kakve su njene namere
kad sve druge sahranjuje
samo mene oživljava?
Što se bar ne pokrije kad spava?!
kad sve druge sahranjuje,
samo mene oživljava?
Ima,li, Ana, stvarnog razloga
da tako lepo spava?
Priznajem Pesnika,
al,
znam:
niko ne može
žešće da opravda vazduh
od njene tamne kože.
Kad
Ana
plače!
(o ne lažem vas)-
to je lepše
od voća!
Od
kiše!
Od...
rakova na žaru!
Od...
čega god hoćete!
Od ptice u galopu!-
pa nisam ja valjda vica radi
prokocko celu Evropu!
A kad se svlači!
Slobodan i proklet prisustvujem
(a ne znam kako da preživim)
naaajvećem čudu u svetlosti!
Zaklinjem se:
da bih tebe ogrejao,
Ana,
zapalio bih i svoje kosti.
Kad lađu crta! Kad ječam seje!
Kad objavljuje rat! Kad se smeje!
Kad školjke hrani! Kad se prehladi u lovu!
Kad čita magnet! Kad kupi haljinu novu!
Kad pije pivo! Kad iznenada dođe!
Kad ljubi proleterske vođe!
Kad je moja desna ruka!
Kad je grčka azbuka!
Kad sanja cveće!
Kad NEĆE!
Sećanje na Nepojmljivog Dečka
uvek će moći vatru da zameni:
zato su mi oblaci zeleni, pa zeleni!
Pa rumeni!
Pa kad se vokali spoje!
Dragi Bože,
usijane glavurde moje!
Ja mogu na njenoj usni da spojim more s cvetovima!
Mogu u njenoj državi da budem referent za kišu!
Mogu pod njenim prozorom da imitiram Dunav, il neke druge vulkane,
mogu da se zakunem
u sve što imam,
i nemam,
da svet postoji zbog
Ane.
Kakve su njene namere
kad sve druge sahranjuje
samo mene oživljava -
ima li
Ana
stvarnog razloga
da bude tako lepa kad spava?
I cvetovi i puževi i Englezi
svi već znaju:
ona poljupcem može
od svake bolesti da izleči!
Ali ja nju naj naj naj volim
kad spaja svetlosti,
kad rešava ukrštene reči.
Ona to izvodi kao da se igra!
A meni izgleda kao da svet stvara!
Ko Vergilijev najmlađi konj:
u jednoj ruci drži svet,
a drugom ga osvetljava!
Traži se, na primer, reč, koja može
vodu da pije,
samu sebe da izgovara,
da gori,
da leti,
i da spava.
Neka
reč
koja nije kao ostale reči:
reč koja ume da rešava ukrštene reči!
Tada
nastaje mala drama:
voda otiče za svojim obalama:
Ana,
naga,
na mom dlanu,
večnost osmišljava!
(A mogla bi baš nju briga da se razboli
ili da spava.)
I
dddok je tttako
ooo opasnu
ddddrzim u zzzz zagrljaju
rrr reči se
reči se
sssssame rrrrrr
rešavaju!
Kakve su njene namere
kad sve druge sahranjuje
samo mene oživljava?
Što se bar ne pokrije kad spava?!
Pesma o Aninom povratku sa letovanja
Vratila se sa mora moja cigančica pocrnela.
Pocrnela kao afrička kraljica.
Baš me briga što je tamo na moru jednog
dripca iz Pančeva ljubila.
Sad je važno da se ona meni vratila
jer ima na moru opasnih morskih pasa,
ima na moru mornara ima na moru alasa.
Mogao je neko kolena njena da mi otme
za spomenik u svome gradu.
Mogli su gusari, mogli su mangupi da mi je ukradu.
Pričaj mi kako je bilo, kako izgleda more.
Ima li more mlađeg brata, je li more protiv rata.
Voli li more bure svežeg piva, ume li more da pliva.
kako ljube francuzi, cigančice moja, ljubljena moja ženo?
Vratila se sa mora moja cigančica pocrnela.
Pocrnela kao afrička kraljica.
Baš me briga što je tamo na moru jednog
dripca iz Pančeva ljubila.
Sad je važno da se ona meni vratila
jer ima na moru opasnih morskih pasa,
ima na moru mornara ima na moru alasa.
Mogao je neko kolena njena da mi otme
za spomenik u svome gradu.
Mogli su gusari, mogli su mangupi da mi je ukradu.
Pričaj mi kako je bilo, kako izgleda more.
Ima li more mlađeg brata, je li more protiv rata.
Voli li more bure svežeg piva, ume li more da pliva.
kako ljube francuzi, cigančice moja, ljubljena moja ženo?
Kako Ana dijalektički traje u meni
Ana je bila cvet
Ana je bila divlja krava
Ana je uvek pozivana kad treba
neko carstvo da spašava.
Ana je učestvovala u osvajačkom pohodu dece
na grobove očeva.
Ana uveče zalazi
Ana izjutra izgreva
Ana obično plače
kad mene pojede medved u velikom gradu.
To su čuli mladići
iz susednih bratskih zemalja
pa mi je svake noći
četrdeset puta ukradu.
Brana Petrović (1937 - 2002)
Jedna Ana
Ima u mom razredu jedna Ana
koja se nosi svakog dana
po poslednjoj modi,
sa puno stila,
koja šeta bele sokne,
osmeh na licu, i mašnu lila
što joj čuva plavkaste lokne.
A u svakoj lokni tajna skrivena,
i ako baš nekog zanima,
kad me pogledaju dva oka njena
ja sam izgubljen danima.
Hteo sam da vidi šta ja sve umem
pa sam hteo u isto vreme
bar sa dva dečaka da se potučem,
ili da je za loknu povučem
ili da joj se smejem zbog svega,
al' čudo jedno - ne razumem,
ništa nisam mog'o zbog treme,
il' njenog stila
il' mašne lila,
ili zbog ne znam ni ja čega.
Kažu, dečaci su jača strana.
Kažu, dečaci su prava sila
i ne padaju na boju lila.
Kažu, dečaci baš sve mogu...
Kako onda da kad prođe Ana
ja ne smem ni da joj podmetnem nogu?
Ne, tako stvarno ne može dalje.
Rešio sam da okrenem novu stranu.
Da vam sad ne pričam sve detalje,
al' jednog dana
kad sretnem tu Anu,
te lokne u koje je tajne skrila,
te osmehe vajne
i mašnu lila
i oči zbog kojih moj nemir raste -
pobediću muški, sa puno stila,
i nju i sve te njene tajne.
Čekajte da samo malo porastem.
Dragana Konstantinović
Koga noću sanjaš Ana
Lišće žuti opada, vene
pored mene nisi ti
al se pitam gde si sada
šta li radiš ovih dana
koga noću sanjaš Ana.
Nema više ni staze naše
kojom smo se šetali
al se pitam kad si sama
dal se setiš onih dana
kad si moja bila Ana.
Letnje kiše padaće opet
i rađati ljubavi
al ja nikad neću moći
da zaboravim na vreme
kad si bila pored mene.
I pitam se gde si sada
šta li radiš ovih dana
koga noću sanjaš Ana.
Milan Ignjatović
Nostalgija
Možda je bio vetar, koji sklizne
Čujno, ko napadali sneg sa grana,
A možda pomak plamena što lizne
Ivicu lista jesenjeg platana,
Il možda duh zalutao u sobu
Kroz zaključana vrata praznog stana,
Il davno leto maknu se u grobu-
A možda je to bila ona Ana.
I zvuk i slika, malo asinhrono
Na pozadini avgustovskog zlata.
Glas iz daljine, kao sitno zvono,
Zuj bumbara u čaški sunovrata.
Pokret tek uobličen, a već pline
Ko kvarna svetlost, ko fatamorgana,
Vidljiva pena na rubu praznine-
Da, možda je to bila ona Ana.
Ana iz knjige koju vetar lista
U travi pored zaspalog čitača.
Ana iz raja što naknadno blista
Udaljen iza plamenoga mača;
Ana,kneginja ograde balkona
Nad jezerom u čipki puzavice,
Ana u peni čipke svog žipona,
Brbljavoj prozi svoje rečenice-
Slučajnosti se u sećanje sležu
Ko šećer na dno neoprane čaše.
Sitnice samo čine ravnotežu
Tom ubrzanju prolaznosti naše.
Možda je bio vetar, možda kiša
Zaostala u sećanju platana.
Možda je htela smrt da me presliša,
A možda je to samo bila Ana.
Ivan V. Lalić (1931 - 1996)
Jesen je, šta da ti kažem, Ana?
Jesen je! Šta da ti kažem, Ana?!
Eto, kiša ne pada, (ali mi je u duši)...
Iznutra - vraški kiši.
(Začudo prazne su mi oči)
Jesen je! I žute reči klize po mome stolu.
I danas na mome pragu nema nikakvog gosta - sivilo!
(umesto bola)
Jesen je! Šta da ti kažem, Ana?!
Nisu valjda potrebne, ni neke reči, draga...
(Ovo je surovo vreme)... Jesen je! Šta da ti kažem, Ana?!
Eto, kiša ne pada, (ali mi je u duši)...
Iznutra - vraški kiši.
(Začudo prazne su mi oči)
Jesen je! I žute reči klize po mome stolu.
I danas na mome pragu nema nikakvog gosta - sivilo!
(umesto bola)
Jesen je! Šta da ti kažem, Ana?!
Nisu valjda potrebne, ni neke reči, draga...
(Ovo je surovo vreme)... Jesen je! Šta da ti kažem, Ana?!
Jesen je, opet je jesen, Ana...
Sedim u sličnoj sobi.
Ko zna koja je jesen?!
Olinjalo mi je srce.
(suton pod čelom zanesen)
Požuteli mi prsti,
od duvana i tuge.
Život mi je oteo tebe,
a nije mi dao druge. Skrcala si mi kosti.
I ujela me za dušu...
Sada, pod kišama surim,
žeđam ljubavnu sušu! Otupeli me snovi,
očnjake dok oštri čama...
Lajem na zvezde, tebi -
ti ne razumeš, Ana...
Promenila si se i ti!
I ti, uz ljude druge.
Čak su i rođački poljupci
na prečac, dobili zube.
Da! Tako nam je sjajno,
da se složiš na teme.
I samo su ptice još nežne -
(ipak je surovo vreme)
Zato prećutkujem rime
i mamurlike brojim,
kad osetim da volim,
napišem: "Ja se bojim!"
Da! Otkotrlja mi mladost,
niz dušu suza slana.
Jesen je! Jesen je! Jeeesen!!!
Zašto smo žuti, Ana?!
Ko zna koja je jesen?!
Olinjalo mi je srce.
(suton pod čelom zanesen)
Požuteli mi prsti,
od duvana i tuge.
Život mi je oteo tebe,
a nije mi dao druge. Skrcala si mi kosti.
I ujela me za dušu...
Sada, pod kišama surim,
žeđam ljubavnu sušu! Otupeli me snovi,
očnjake dok oštri čama...
Lajem na zvezde, tebi -
ti ne razumeš, Ana...
Promenila si se i ti!
I ti, uz ljude druge.
Čak su i rođački poljupci
na prečac, dobili zube.
Da! Tako nam je sjajno,
da se složiš na teme.
I samo su ptice još nežne -
(ipak je surovo vreme)
Zato prećutkujem rime
i mamurlike brojim,
kad osetim da volim,
napišem: "Ja se bojim!"
Da! Otkotrlja mi mladost,
niz dušu suza slana.
Jesen je! Jesen je! Jeeesen!!!
Zašto smo žuti, Ana?!
Ana je volela ljude
Realista, a mesečarka...
Oskudna u reči, za one sulude.
Budila se, protezala u mojoj mašti
(koliko je Ana volela ljude?!)
Donosila je studentu boks cigareta.
I škotske tvrdice-rakije ljute.
Upijala mi je oko u oko.
(da li je Ana volela ljude?!)
Uvlačila mi je zrelost kroz ključaonicu.
Ravnjala mi je krevet (mesto zablude)
Ispraćao sam je, uglavnom, ko guvernantu
i pitao tišinu: dal' voli ljude?
Ana, dobri trener u mom razvijanju...
Sad puštam godinama neka presude,
pošto je probudila mrtvog pesnika,
presuda urla: (ta voli ljude)!
Da li su ljudi voleli Anu?
Dvolične koleginice. Pijačarke grube.
Da li su videle, koliko u sebi
sa svih jezika prevodi ljude!
Oskudna u reči, za one sulude.
Budila se, protezala u mojoj mašti
(koliko je Ana volela ljude?!)
Donosila je studentu boks cigareta.
I škotske tvrdice-rakije ljute.
Upijala mi je oko u oko.
(da li je Ana volela ljude?!)
Uvlačila mi je zrelost kroz ključaonicu.
Ravnjala mi je krevet (mesto zablude)
Ispraćao sam je, uglavnom, ko guvernantu
i pitao tišinu: dal' voli ljude?
Ana, dobri trener u mom razvijanju...
Sad puštam godinama neka presude,
pošto je probudila mrtvog pesnika,
presuda urla: (ta voli ljude)!
Da li su ljudi voleli Anu?
Dvolične koleginice. Pijačarke grube.
Da li su videle, koliko u sebi
sa svih jezika prevodi ljude!
Petar Jevtović (1952 - 2010)
No comments:
Post a Comment
Šta ti misliš?